Kako nam je kazala Delfa Hodnik, socijalna radnica Doma u Korčuli, ovo se druženje uklapa u tradicionalno obilježavanje maškaranih zabava.

Ipak, starci iz oba doma, iako već u trećoj životnoj dobi s prosjekom oko 85 godina, pritisnuti starošću uz bolest, osjetili su kroz međusobni kontakt u šarolikim kostimima, da još mogu zaplesati i zapjevati. Neki su od njih sami izradili maske i crteže na temu maškara, što je bio dodatni povod razgovora. Ipak uz druženje i pjesmu čula se uglavnom ženska riječ. Muškarci su se teže snalazili, pak su žene pričale o svemu i svačemu. One pokretljivije imaju mogućnosti za poneki hobi, ručni rad, gledaju tv. Na zdravstvenu zaštitu, hranu i čistoću se ne žale.

Ipak, jedan muškarac iz doma u Korčuli, Mujo Dolović, iako slabije čuje  zapjevao je pjesmu svog idola Miše Kovača “Svi pjevaju, ja ne čujem, ničemu se ne radujem”. Mujo je veći dio života bio fizički radnik, nadničar, koji je u svakom trenutku pjevao samo pjesme Miša Kovača. Zbog toga ga Korčulani i nisu zvali pravim imenom, nego Žrnovski Mišo Kovač.

Ova zabava u korčulanskom domu budila je uspomene i sjećanja na godine kada su skrbnici bili mladi i drukčije se zabavljali nego sadašnji aktivisti s kompjutorima i mobitelima u rukama. I dok je bila tema i kritika na mobitele, autoru napisa je u foto aparat dospjela jedna muška maska koja je upravo ljubomorno čuvala mobitel.

Po općem utisku, kalendarske su godine primjetne, ali se duh zajedništva bolje primijetio dok su pjevali, plesali,  prezalogajili i bolje se upoznavali i sporazumijevali.

Socijalne radnice Marija Franulović iz Blata i Delfa Hodnik iz Korčule već su dogovorile širu suradnju kroz zajedničke aktivnosti, uključivši i starije osobe iz doma u Veloj Luci, jer se kroz takvu suradnju grupnog rada skrbnicima pruža emotivna podrška, gdje oni kroz preostale psiho-fizičke sposobnosti lakše prevladavaju probleme starosti, bolesti i samoće.

Tekst i snimak: Niko Perić