Korčulanska viteška igra Moreška je u Korčuli, pored bogatih kulturno povijesnih znamenitosti, osobiti ponos ovoga grada koji je čuva i njeguje kao „svetinju“. Moreška je proslavila Korčulu širom svijeta, izvodila se na mnogobrojnim festivalima, na najvećim svjetskim pozornicama i pred najistaknutijim ličnostima. Ovaj dinamični bojni ples s mačevima sačuvan je jedino u Korčuli, iako izvorno nije korčulanski. Mnogi su istraživači došli do podataka da se moreška plesala do 19. stoljeća u mnogim gradovima Sredozemlja, a danas se bati samo u Korčuli, gdje je poznata od 16. stoljeća.

Ples započinje ulaskom Mora, sina kralja Osmanovića, koji vodi zasužnjenu Bulu, vjerenicu Bijelog kralja Osmana (ili Bilog). Moro je zaljubljen u Bulu, ali ona odbacuje njegova udvaranja i, okovana u lance, uzalud traži da se vrati svome ljubljenome.
Onda na scenu ulazi Bili, Bijeli kralj sa svojom vojskom. Nakon kraće prepirke slijedi bitka između dvije vojske koja će odlučiti sudbinu Bule. Dvanaest parova „moreškanata“ u živopisnim kostimima izvode plesne figure i “tuku” se mačevima, ubrzavajući ritam svojih pokreta i uzajamno se natječući u vještini mačevanja u sedam plesnih figura ili “kolapa”. Boj završavaju pobjedom Bijeloga kralja, a poražena crna vojska pada pred noge bijelih. Moro predaje svoje oružje i bulu Osmanu, koja se na kraju vraća Bilome, a moreška završava strastvenim poljupcem Bule i njezinog vjerenika.

Daljnju smo priču prepustili dugogodišnjem pobjedniku bitke za Bulu, to je Todor „Darko“ Lozica, legendarnom bijelom kralju. Darko odmah upozorava da se moreška ne pleše, nego „bati“, što je lokalni izraz za pojačanu žestinu izvođača, čiji mačevi snažno sijevaju, izbacuju iskre na sve strane, što iziskuje veliku vještinu praćenu zahtjevnim ritmom muzike, bude i povreda na rukama ili nogama, ali moreškant teško da će zatražiti zamjenu. Todor Lozica je do sada „batio“ morešku dvije tisuće puta, što je teško dostižni rekord aktivnog moreškanta. Potiče iz poznate obitelji Lozica, čak devetero braće i jedna sestra, svi su bili uključeni u rad Kulturnog društva “Moreška”, bilo kao moreškanti ili su svirali u glazbi. Njihov je otac Ivo Lozica zaslužan je za oživljavanje moreške pred kraj Drugoga svjetskog rata. Genetski moreškant ne zaboravlja prva mačevanja s štapom od metle, dok se ne poraste i preuzme željezni mač. I sada, u 78. godini života, Todor „Darko“ Lozica bati morešku. Sjeća se 1944.godine, kad je Korčula bila oslobođena od fašista, 15. listopada 1944. nastupili su na Hvaru pu prigodi održavanja II. oblasne konferencije USAOH-a Dalmacije.

– Ja nisam sudjelovao, svojim je monologom uzdahnuo Todor. Moji su se vršnjaci pripremali, vježbali svaki dan, napose se hranili, a ja sam gledao kad su ih učili Božo Jeričević i moj otac Ivo. Tada sam imao 10 godina, stalno visio na probama, i zato što sam bio mali, slabe konstrukcije i neuhranjen, nisam došao u obzir da učim mačevanje.
Kako su u ratu bili uništeni mnogi podaci, odjeća, instrumenti i mačevi, moj otac je naučio mlade moreškante po svom sjećanju, kao i kapelnik korčulanske limene glazbe Josip Svoboda.

Todor „Darko“ je učio gledajući očev rad. – Znao sam i crne i bijele, ali u Hvar nisam putovao, priča Todor Lozica.
Odmah nakon povratka iz Hvara, nastavili smo vježbati, i ja sam kao srednjoškolac tek 1949. godine prvi put u životu batio morešku. Bilo je to u Dubrovniku, na festivalu renesanse, prisjetio se Darko, koji je do tada ojačao i postao stalni član društva RKUD „Moreška“. Od tada je izvođač ove viteške igre s mačevima sve do danas, iako je poželjna dob izvođača od 17 do 35 godina.

Živa enciklopedija Moreške i moreške, Todor „Darko“ Lozica nam je ispričao svoj put moreškanta, pa i društva koje se razvijalo i jačalo.

– Zahvaljujući Moreški upoznao sam cijeli svijet, priča Todor, koji  i sada,  nakon svakog nastupa moreške, obavezno pozdravi posjetitelje na nekoliko svjetskih jezika. Todor je do umirovljenja radio u TZ Korčule te je uspio kroz svakodnevne kontakte s turistima naučiti nekoliko stranih jezika. I njegova mu supruga Lučka pomogne, jer je poznata kao turistički vodič i prevoditelj, kao i njegova djeca.

Todor ima i najduži staž kao Bili kralj, koji je ponositu krunu nosio na glavi 1200 puta. – To je najodgovornija uloga, kaže Darko, naročito u posljednjoj figuri, publika utihne, glazba pojača ritam, barjaktar pobjedonosno maše potučenu crnu vojsku i Mora koji u znak pokornosti predaje bijelom kralju svoje oružje i Bulu, kojoj nakon pobjede skida s ruku i nogu sužanjske lance i baca ih pred poraženog crnog kralja.

– Jedan jedini put sam bio i crni kralj, priča Darko. Bila je to iznenadna potreba, u korčulansku je luku uplovio veliki grčki putnički brod s preko tisuću turista,kojima je po narudžbi bila izvedena moreška.Oni su taj naš komercijalni nastup naručili u 9 sati ujutro. Iako rano, ljetno vrijeme, mi smo došli na ljetnu pozornicu gdje nije bilo ni jednog gledatelja. Uznemirena naša uprava je trčala po gradu, i na brodu bio riješen nesporazum. Posada i putnici su tih dana pomicali satove naprijed po europskom vremenu, a mi nismo jer tada se u Jugoslaviji još nisu pomicali satovi. I zahvaljujući tom slučaju, svi smo okupili na rivi, i predvodili povorku turista do pozornice.
Nekoliko minuta prije nastupa – panika, nastavlja priču Darko. Crni kralj se nije vratio, i Darko dobio krunu crnoga kralja.

– I, opet  veliki problem: moja glava nije bila za crne krune, šaljivo će Darko.
Krune su se pravile po veličini glave, on imao veći obujam od ostalih izvođača. Uz pomoć drugih moreškanata nekao je uspio nataknuti krunu na glavu, ali su i rukavi bili kraći, tako da se uz veliku muku nekako obukao.

Prije sedam godina je  predato kraljevsku krunu mlađem moreškantu, i od tada  ima ulogu barjaktara. Prilično teška zadaća, kao i barjak s kojim se ulazi pred publiku,i mašući njime završava predstavu.

Todor, od milja Darko, ima ponosito ime,  jer je sveti Todor suzaštitnik korčulanske župe. Uz taj blagdan Grad Korčula svečano obilježava svoj Dan, a moreška ima poseban nastup.

– U jugoslavensko doba smo nastupali 27. srpnja – na Dan ustanka protiv fašizma, što je u to vrijeme bio najsvečaniji nastup.

U vrijeme Domovinskog rata, Korčula dobiva i drugu morešku. Izvodi je HGD “Sv. Cecilija”, koje je obnovljeno 1991. g, i slijedi tradiciju prvog hrvatskog pjevačkog društva u Dalmaciji, utemeljenog 1883. godine.

Oba društva uz poznatu morešku, njeguju klapsko i zborno pjevanje te folklorne plesove, ali otprilike u isto vrijeme uz Dan Grada Korčule izvode se obje moreške, što mnogi zamjeraju.

– Mi iz RKUD „Moreška“ koji smo osnovani 1950. godine, mijenjamo ime u Moreška KUD, i dobivamo karakteristiku kao Jugo-nacionalisti, od naših bivših članova, kao da i oni nisu skupa s nama živjeli u jugoslavensko vrijeme, pa i naučili morešku u RKUD-u.

Darko Lozica ukazuje da „Sveta Cecilija“ igra morešku više plesno, bliže baletu, nego borbi s mačevima, koji im ne iskre i ne pucaju.

Najveći krivac za razdvajanje na dva društva je, po Darku Lozici, tadašnji dirigent Đino Mladineo, koji je dobro zakuhao odnose, i otišao.
– Mi smo sretniji, dobili smo mladog akademski obrazovanog glazbenika Alena Krajančića iz Čare, koji je kao dirigent izvanredno prišao glazbi, čijih oko 50 članova, uz druge nastupe, prate morešku na melodiju koju je 1937. godine skladao Krsto Odak.

Napuštajući KUD „Morešku“, neki bivši članovi su zamjerali da je obitelj Lozica “privatizirala” morešku i preuzela sve u svoje ruke, kao da ne znaju da je posebna čast i obitelji i društvu da ima što više pravih moreškanata.

Darko pokazuje i promidžbene letke za morešku koje društvo izdaje na 14 svjetskih jezika, tako da svaki posjetitelj dobije letak na svom jeziku, gdje je tekstualni dio govora izvođača moreške, kao i priča o borbi, te kalendar javnih nastupa.

Svoj nesvakidašnji jubilej Todor „Darko“ Lozica obilježio je skromno. Od svojih je moreškanata dobio zahvalnicu, umjetničku sliku Korčule i počasni, posebno izrađeni, mač i krunu.

Moreška je postala poznata diljem Europe jer se u zadnjih 50 godina izvodi i više puta tjedno pred zadivljenim turistima. Njezinoj popularnosti pridonijela su i brojna gostovanja u zemlji i inozemstvu, na festivalima mačevalačkih igara, turističkim sajmovima i drugim folklornim priredbama, te je uvrštena u zaštićenu nematerijalnu kulturno-povijesnu baštinu Republike Hrvatske.

Da bi ostao Lozica, Todor „Darko“ po cijeli dan po gradu susreće turiste, uspostavlja nova poznanstva, ponekad sjedne u predvorje neke slastičarnice, u jednoj ruci sladoled, a u drugoj letak za morešku.

Poželjeli smo mu još puno kolapa moreškanta, koji nije kriv što je živio u Titovo vrijeme, i pred njime batio morešku na otvaranju Mediteranskih igara u Splitu, pa na Trgu Republike u Zagrebu,pred oko sto tisuća ljudi.

Nastupao je pred mnogim svjetskim ličnostima, i naučio mnoge mlađe da je Moreška više od folklorne predstave, ona je korčulanski identitet i simbol korčulanske borbe za slobodu.

I ovoga ljeta se moreška izvodila po dva puta tjedno u ljetnom kinu u Korčuli. Osim toga postoje i posebni nastupi naručeni od strane pojedinih agencija, brodara ili društava.

Procjenjuje se da je morešku u Korčuli i na brojnim gostovanjima gledalo preko pola milijuna ljudi.

Tekst i snimak: Niko Perić