.

.

Gojko ARNERI najveći je vaterpolist u sportskoj povijesti Korčule koji je svoju bogatu sportsku karijeru vezivao isključivo za svoj grad Korčulu, a bio je poznat i omiljen u vaterpolo krugovima u cijelome svijetu. Rodio se 29. kolovoza 1935. u Požarevcu , a umro je u veljači 1983. u punoj stvaralačkoj znanstvenoj karijeri, kao profesor na Farmaceutskom fakultetu u Zagrebu, te kada se spremao trajno preseliti u Korčulu kao trener mladih korčulanskih vaterpolista.

Prvi je put nastupio kao desetogodišnji plivač slobodnim stilom na 100 m 1950. Iste godine nastupio je u omladinskoj ekipi KPK-a, da bi 1952. zaigrao i u prvoj ekipi.  Sa svojim KPK-om osvojio je prvenstvo Hrvatske 1953. godine, a 1954. postaje član omladinske reprezentacije Jugoslavije. Iste godine, na Europskom prvenstvu u plivanju i vaterpolu Gojko Arneri postaje član jugoslavenske vaterpolo reprezentacije za koju je uspješno igrao više godina, takmičeći se s tadašnjim najboljim vaterpolo ekipama u svijetu. 1957. godine nastupio je na međunarodnom turniru ”Trofeo Italia” na kojemu je Jugoslavija zauzela 2. mjesto. 1958. godine sudjelovao je na Europskom prvenstvu u plivanju i vaterpolu.

U 1959. godini nastupio je 8 puta za nacionalni tim, a iste godine na III. Mediteranskim igrama u Bejrutu  jugoslavenska reprezentacija, u kojoj je igrao Gojko Arneri, osvojila je zlatnu medalju.

1960. godine i dalje je igrao za državnu  reprezentaciju, te sudjelovao na Olimpijadi u Rimu u plivačkoj disciplini 100 metara slobodno. S nepunih trideset godina prestao je igrati za reprezentaciju, ali nastavlja i dalje pomagati svojem matičnom klubu i kao igrač i kao trener. Za svoj klub KPK, kojega nikada nije napuštao usprkos primamljivim ponudama iz klubova većih gradova, igrao je sve do 1973. Ukupno je za reprezentaciju Jugoslavije igrao 50 puta, a za KPK više stotina puta.

Gojko Arneri bio je i višegodišnji dužnosnik u forumima Vaterpolo saveza Hrvatske i Vaterpolo saveza Jugoslavije, gdje je bio vrlo cijenjen i čije se stručno mišljenje uvelike uvažavalo, kako u zemlji tako i u inozemstvu.

Prerana smrt prekinula je njegovu kako trenersku tako i znanstvenu karijeru, u kojoj se kao doktor kemijskih znanosti bavio i proučavanjem desalinizacije, želeći i tako pomoći svojoj voljenoj Korčuli, koja tada još nije imala riješeno pitanje pitke vode.

U svojoj dugogodišnjoj sportskoj karijeri uvijek se odlikovao svojim postojanim karakterom, autoritativnim nastupom, vedrim pristupom i bio je istinski sportski i ljudski uzor mnogim naraštajima plivača i vaterpolista, osobito njegovim uvijek dragim kapekašima, koji su ga, može se slobodno reći, obožavali kao idola.