Oblikovanje grada Korčule primarno određuje njegov smještaj na poluotočiću koji strši prema Pelješkom kanalu (širina oko 1 n/m) sa sjeverne strane otoka Korčule (ukupne površine oko 272 km²). Strateški odlični položaj je uvjetovao, a prirodna podloga omogućila potpunu opkoljenost zidinama koje se točno podudaraju s linijom morske obale. Zajedno zatvaraju elipsu (310×175 m) kupolastog brežuljka na čijem vrhu (v 16,30) strši velika katedrala s visokim zvonikom.

Arhitektura uokolo nje pokriva čitav perimetar poluotočića, a jedini njegov spoj s velikim otokom je prekinut umjetno prokopanim jarkom. Most preko njega je bio glavni pristup gradu u cjelini artikuliranom prema nacrtu riblje kosti. Okosnicu joj čini ravno prema sjeveru pružena najduža ulica koju poprečno presjeca desetak kraćih, spojenih na drugome kraju s obodnom koja teče uz zidine. Simetrični poredak je omogućavao koheziju kolektivnog života ograničenog broja ljudi (najviše do

1.000), ali i najbrži njihov pristup na zidine u slučaju napada izvana. Prvotne su zidine bile visoke, uspravno zidane na gotički način, a poslije su dijelom dobile prednji niži pojas poput bastiona skošenih stranica. Na njima je stršilo desetak kula, četvrtastih ili oblih, malo nadvisujući plašt bedema koji je udvostručen na potezima gdje su očekivani jači udari agresije. Posebno je ojačana zaštita luke, u zaklonu od vjetrova i valova na jugozapadnome uglu grada. Iznutra položeni sklop upravnih zgrada dokazuje nazočnost strane vlasti premoćne na moru, pa se na njega nadovezuju magazini soli i oružja kao i velika cisterna za opskrbu lađa. Srednja južna kula je čuvala most glavnog ulaza u grad, a njoj sukladni sa zapada je imao vanjski trijem za prihvat putnika s lađa nakon zatvaranja gradskih vrata u noći. Terase pred tim ulazima su služile poput svojevrsnih propugnaculuma dokazujući koliko je sistem obrane grada bio znalački programiran.

Unutrašnji prostor grada popunjavaju izduljeni blokovi kuća uglavnom složeni usporedno uz lateralne ulice orijentirane prema suncu i ruži lokalnih vjetrova, dok blagu strminu nepravilnog stošca sa svih strana svladavaju stubama. Usmjerenje im je zadao južni bok grada koji nije zacrtan krivuljom poluotoka nego ravninom prokopanog kanala. Glavna je ulica protegnula uzduž hrbata, te jedina presjeca sve ostale pod pravim kutom, a proširuje se na dva mjesta u pravokutne trgove. Prvi uz južni ulaz u grad je shvaćen poput malog predvorja, a drugi na vrhu brijega se dvostruko duži pretvara u glavni centar okupljanja. Tu se diže katedrala čiji je zvonik služio i kao izvidnica. Sve su ulice prema pravilnom dijagramu razdvojene stambenim nizovima u dva reda kuća od kojih je svaka pročeljem okrenuta ulici, a otraga ostavlja uski kanal za otpadne vode koje otječu u more. Prvotno pak u formatu ujednačene građevne čestice uskih izduljenih blokova su s vremenom uvećavane slijedom jačanja moći i dostojanstva svojih vlasnika. Osim spajanja više njih pod jednim krovom, rasle su i u visinu što se posebno odrazilo na rješenjima sve raskošnijih pročelja. Geometrijski poredak stambenih blokova ipak nije nikad drastično mijenjan, dok otpočetka postoje manji poremećaji općeg sustava jedino u sjevernoj trećini grada, kao da se paralelne nizove htjelo uprikladiti luku zidina. Inače ritmičko nizanje kuća prekida tek poneko privatno dvorište u dimenzijama katastarskih čestica. S ukupnim rasterom izgradnje se slažu i sve crkve, pa su one manje – sv. Katarine, sv. Barbare i sv. Lucije te sv. Marije i Navještenja ostale nenaglašene u tkivu stambenih zona. Međutim su smještajem na trgovima crkve sv. Mihovila uz glavni ulaz u grad, kao i sv. Petra uz staro groblje pored katedrale proporcionalne s njima. Površinski najveća crkva-dvorana Svih Svetih građena je za najjaču pučku bratovštinu u uglu podalje od katedralnog centra i važnijih linija prometa kao protuteža sklopu upravnih zgrada. Njihovi jednostavni oblici prate stilove oblikovanja profane arhitekture, te se ističu samo tipičnom obradom pročelja sa perforirano ozidanim zvonikom uvrh zabata.

Najveći sjaj korčulanskog graditeljstva dosiže katedrala kojoj je i rast ponajbolje dokumentiran te su poznati graditelji svake faze, odnosno svakog dijela. U totalu potvrđuje ključne odlike regionalne arhitekture iz doba kasne gotike i renesanse jer jc građena od početka 15. do kraja 16. stoljeća. U širim rasponima toga razdoblja je nastao najveći broj stambenih zgrada kojima kronologiju odaje poglavito dekorativna plastika, jer je njezin rječnik ujednačeniji od kompozicija fasada ili razrade unutrašnjosti. Najatraktivnije su patricijske palače kojih ima u svim ulicama, no najviše oko vrha grada i prema luci. Njihova pročelja slijede venecijanske modele cvjetne gotike ili variraju jednostavne renesanse obrasce prema kriterijima provincijskog ukusa pa se u pojedinim rješenjima jače očituje miješanje stilova sve do baroka. Nisu izostala ni originalna rješenja među kojima prednjači Gradska Vijećnica s javnom lođom u prizemlju kao odličan primjer domaće renesanse iz prve polovice 16. stoljeća. Kuće srednjih slojeva pučana su manje, izvorno i čednije oblikovane, a češće preinačivane tijekom 19. stoljeća. Osim što su sve sakralne i profane gradnje zidane kamenom odlične obrade, njime su popločani i trgovi i sve ulice u kojima se stubama prati uzdizanje terena kao što su i krovovi kaskadno složeni postupnim uzdizanjem prema centru. Na nekoliko su mjesta ulice premoštene zbog spajanja sučelnih kuća pri povećavanju vlasništva bogatih obitelji, što je također prouzročilo i posvajanja razdjelnih kanala na poleđini kuća u nizovima.

AUTENTIČNOST I INTEGRITET

Povijesni lik Korčule ističe se srašćenošću s kamenim poluotokom na kojem je izrastao i postigao uzorno sjedinjenje ljudskog djela s prirodnim okolišem, što su kao atraktivnost zamijetili mnogi stari i moderni putopisci. Temeljna je pak vrijednost sadržana u činjenici da je čitava urbana infrastruktura rađena homogeno, od lokalnog kamena koji je također zadao sve tehničke i morfološke autohtonosti arhitekture. To proizlazi iz činjenice da je ovdje stoljećima bilo središte kamenarske proizvodnje koja je kao glavna gospodarska grana pratila i sređenost lokalne uprave. Zato ne začuđuje da preko 85 % postojećih građevina potječe iz doba prije 17. stoljeća, kad je Korčula počela zaostajati u napretku. Ustvari, najviše građevina datira iz 15. i 16. stoljeća, a visokoj valorizaciji toga građevnog fonda pridonosi stupanj njegove očuvanosti. Aktualne procjene potvrđuju kako je zub vremena ostavio posljedice (54 % vrlo dobro, 31 % dobro, a 9 % slabo održanih gradnji), ali pozitivno stanje nadilazi standarde svih središta hrvatske obale. Dosta ih je, međutim, ruševnih i bez krova zbog dugotrajne zapuštenosti, a poznata su i paljenja zgrada protiv epidemija bolesti sve do početka 19. stoljeća. Tada je, kao i u mnogim europskim gradovima, snižen plašt vanjskih zidina, ali je većina kula ostala netaknuta pa u silueti još uvijek konkuriraju katedrali na vrhu. Odonda i nije bilo snaga za radikalne preobrazbe ili obnove, dok su moderne intervencije i interpolacije više nego rijetke, u razmjeru svega do 3 %, mahom bezvrijedne.

Najvažnije je ipak da prema službenoj registraciji polovica ukupne količine zgrada (katastar registrira 352 č. zgr.) pripada višim kategorijama spomenika arhitekture u Hrvatskoj. Umjetnički su najizražajnije crkve, kojih se broji desetak – nastalih od rane gotike do zreloga baroka, a razumljivo prednjači monumentalna katedrala. Ona zasigurno pripada najvišoj kategoriji djela starog graditeljstva u regiji, a među javnim gradnjama svjetovne namjene jednako se ističe palača komunalne Vijećnice. Osim što izvornošću svojih oblika pokazuju visoke umjetničke domete, posebno su značajne u urbanističkome smislu jer katedrala sa svojim zvonikom dominira čitavim gradom i zadaje dimenzije središnjem trgu na najvećoj visinskoj točki. Reprezentativna pak Vijećnica uz južni ulaz u grad formira općinski trg kao protutežu crkvenom koji je na polovici iste glavne ulicu. Patricijske palače i privatne kuće također su visoko pozicionirane na ljestvici objektivne kategorizacije, a u svojoj vrsti na hrvatskoj obali značajno mjesto u graditeljstvu zauzimaju utvrde. U totalu je više od polovice gradnji gotičkog i renesansnog postanka (oko 64 %) te se grad predočava kao vrhunsko djelo ne samo urbanizma nego i graditeljstva kasnog srednjeg vijeka. Prevladavaju na njima oznake provincijalnog ukusa, a ima ih s jakim obilježjima gotico fiorito venecijanske provenijencije, više nego u drugim gradovima istočnog Jadrana.

KRITERIJI PREMA KOJIMA SE PREDLAŽE UPIS

Organizacija prostora i oblikovanje arhitekture u cjelovito osmišljenoj i pravilno ostvarenoj urbanističkoj jezgri Korčule je jedinstveni primjer planiranoga i fortificiranoga grada iz zrelog srednjeg vijeka. Predstavlja remek djelo u povijesti urbanistike, izuzetno po primjeni estetskih načela i tehničkih umijeća građenja kamenom u stilovima od gotike do baroka. (Kriteriji -točka ii i točka iv.)

Osim uočavanja osobitosti urbane cjeline treba napomenuti da unutar starog gradskog tkiva pojedine građevine (katedrala, Vijećnica) zaslužuju zasebno mjesto kao izvanredni primjeri stilskih sinteza, specifičnih za prostor Dalmacije. (Kriteriji – točka iv.)

Od osnutka u 13. stoljeću geometrijska regulacija Korčule nije pretrpjela promjena, te je grad sedamsto godina zadržao izvorni lik koji znatno odgovara i današnjim prohtjevima života na Jadranu. Kao takav predstavlja prvorazredni primjer organiziranog naselja, prilagođenog specifičnom položaju i mediteranskom krajoliku. Korčulanski srednjovjekovni Statut najstariji je sačuvani komunalni zakonik u slavenskom svijetu i ključni dokument o odnosu društvene zajednice i prostora njezina života, što je potvrđeno na svakom koraku u oblikovanju grada (forma urbis). Poseban suodnos prema okolišu potvrđuju i povijesni tragovi ljudske djelatnosti u neposrednoj okolici grada poput kamenoloma i samostana na obližnjim otočićima (Kriteriji – točka iii. i točka v.)

Po svemu tome povijesna je jezgra Korčule spomenik kulture zaslužan upisa na UNESCO listu svjetske baštine, što će pridonijeti kako pravovaljanom njegovom priznavanju i daljnjem očuvanju, tako i doličnom održavanju njegovih visoko vrijednih svojstava i specifičnosti.

USPOREDBA SA SLIČNIM LOKALITETIMA

Urbanistički pravilni nukleus grada Korčule često se uspoređivao s nekim vrlo starim, čak prapovijesnim gradovima na Mediteranu. Podloga tome pronalazila se u formalnim sličnostima među njihovim tlocrtima, s naglaskom na spominjanju Korčule u pisanim vrelima prije velikih etno-političkih promjena koje su uzdrmale poredak staroga svijeta. Vjerovalo se da otada potječe i matrica grada, ali istraživanja dosad to nisu pouzdano potvrdila, premda se grad na istoimenome otoku navodi od sredine 10. stoljeća poslije Krista. Tako prevladava teza da je dobro očuvani urbani raster varijanta planiranih naselja iz kasnijeg srednjeg vijeka, koja načela strogo geometrijskog sustava prilagođava prirodnome terenu i povijesnim uvjetima svojeg razvoja. Ustvari se radi o kombiniranom radijalnom planu podvrgnutome topografiji reljefa i uzdužnoj osi unutrašnjeg prometa na koju se smišljeno nadovezuju sve javne površine i komunikacije unutar obruča utvrda. Takvo rješenje nije nastalo postupno nego jednokratnim zahvatom koji je anulirao prijašnja stanja uspostavivši posve jedinstveni geodetski sustav. Njegovo održavanje tijekom stoljeća je osigurala činjenica da je strateški važni grad stoljećima bio u rukama stranih vojno-političkih sila, no iznutra uzdržavan pravnim poretkom općine prema pisanom Statutu koji je najstariji poznati komunalni zakonik u slavenskom svijetu.

Sukladno tim određenjima Korčula nema izravnih analogija među djelima europske urbanistike. Samo donekle joj sliči regulacija nove gradske četvrti Dubrovnika iz kraja 13., kao i čitavoga Stona iz početka 14. stoljeća. Oni su zacrtani u sličnim povijesnim prilikama, a i nalaze se nedaleko Korčule, ali njezin plan proizlazi iz danosti geografskog smještaja s naglaskom na specifičnim potrebama obrane od neprijatelja. Nju je pak jamčila brojnost stanovnika kojima su dodijeljene čestice za gradnju kuća po sistemu provađanom pri osnivanju kolonija. Budući da se takav pothvat pripisuje Veneciji kao vladarici Jadrana, ostaje značajno da je istodobno utemeljila grad Chioggiu u srodno preordiniranoj shemi “riblje kosti”. Uz škrtu razdjelu parcela i tamo su kuće s njima strogo organička cjelina, samo što prometnu mrežu između jednolikih blokova tvore kanali umjesto ulica. U svakom slučaju iz razdoblja od 11. do 14. stoljeća postoji u Europi više gotičkih bastida s integralnim sustavom izgradnje načelno nalik Korčuli. Druge su usporedbe dublje u kontinentu, npr. u Lubecku, smještenom na spoju dviju rijeka, samo su im tkiva srasla u cjeline koje su se intenzivnije širile. To Korčuli nije dopuštao reljef, pa je odvojenost njezine zbijene jezre od kasnijih predgrađa pruženih na površinu glavnoga otoka itekako značajna.

• http://whc.unesco.org/en/tentativelists/5105/