Rezultat je to višegodišnjeg istraživanja, kada je naš provincijal još 2000. g. prvi upozorio da je 25 metarski visok zvonik u dosta lošem stanju. Nakon pripremnih radnji provincijal je odlučio dati dozvolu sanacije zbog opasnosti od rušenja gornjeg dijela zvonika, gdje je i prekrasna barokna kupola, napominje starješina dominikanskog samostana u Korčuli pater Marko Bobaš. Troškovi su veliki, oko milijun kuna, u kojima nažalost neće sudjelovati ministarstvo kulture, dok su uz dominikansku provinciju, pomoć potvrdili dominikanski samostani, te dubrovačka biskupija i Grad Korčula, kaže pater Marko Bobaš, dok se na njegovu molbu javljaju i građani. Kako se planira, nakon renoviranja postojećeg stanja, zvonik će krasiti njegova tri zvona, koja su trenutno na obradi u Varaždinu.

Zanimljivi su povjesni podaci zvonika, koje nam prenosi starješina samostana, zahvaljujući istraživanjima oca dominikanca Stjepana Krasića. Zvonik nosi renesansno – barokne oznake 16. i 17. stoljeća. Crkvena zvona nabavljena su godine 1927. dobrovoljnim prinosima korčulana, a nastojanjem oca Bernarda Maroevića. Crkveni inventar bio je opljačkan prigodom zauzimanja Korčule od Rusa i Crnogoraca godine 1808. Englezi godine 1813. vraćaju dominikancima crkvu i samostan, no on ostaje zatvoren zbog oskudice redovnika. Tek godine 1844. u samostan se nanovo vraćaju redovnici.

Zvonik je sagrađen na tri kata, spominju samostanski ljetopisi, uz podatak da ga je grom pogađao tri puta, treći puta je od groma stradao i dominikanac koji je zvonio u vrijeme oluje, kada je bila oštećena barokna kupola zvonika. Zvona su nabavljena 1927. dobrovoljnim prinosima koje je prikupio otac Bernard Maroević. Proizvedena su u Zvonoglasu iz Maribora, jedan od 390 kg. (posvećen patronu crkve i samostana sv. Nikoli), drugi 260 kg (posvećen bl. Gospi od presvetog Ružarija i treći od 176 kg (posvećen sv. ocu Dominiku i sv. Vicencu. Kada sve bude završeno, biti će i bogatija urbanistička panorama Korčule, uz dodatnu slikovitost  Korčulansko-Pelješkog kanala.

Preuzeto iz teksta Nikole Perića